INFO,  Razgovaramo sa

Hasan Handžić: Invaliditet me nije spriječio u mnogim životnim borbama

 

Priča Hasana Handžića, počinje 25. marta 1972. godine njegovim rođenjem, a doživljava svoju prekretnicu 1994. godine, kada je ranjen prilikom osvajanja kote “Husar”. To su, bez sumnje, dva presudna datuma za njega. Njegov trnovit životni put je, pak, obilježila borba od koje nikada nije odustao i, može se zaključiti, koja je istinski počela poslije njegovog ranjavanja. Handžić je svoj politički angažman započeo još 1996. godine, koji je sveprisutan i sveobuhvatan, s obzirom i da borba za ljudska prava osoba s invaliditetom upravo mora biti takva. A možda je upravo i to neraskidiva veza, da bi se došlo do rezultata zalaganje pojedinca mora biti u nekom odnosu sa politikom, jer politika diktira razvoj i slijed događaja.

Hasan Handžić je kao dvadesetogodišnjak stradao u ratu i postao osoba s invaliditetom u iznosu od 90% oštećenja organizma. Međutim, to rješenje biva povučeno i određuje mu se 80% invaliditet, zatim 70%, te taj status ima i danas.

Znači, on se već tada susreo sa problemima, koji će ga pratiti na daljem životnom bitisanju. Ipak, tada mu se ukazala i prilika da kao mlada osoba sa statusom osobe s invaliditetom bude u prilici da predlaže određena rješenja za druge osobe sa invaliditetom. Kao što navodi, često je imao različita mišljenja od drugih, ali to ga nije sprječavalo da nastavi sa svojom borbom za prava osoba sa invaliditetom, jer ih je on ponajbolje mogao razumjeti. Navodi jedan od interesantnijih primjera, na osnovu kojeg je procjenjivao situaciju.

Koliko “vrijedi” invaliditet?

U određenom periodu poslije rata naknada za invaliditet bila je šteka cigara, te je Handžić, koji sam i nije pušač, tada shvatio, ako naknade budu u tom rangu ratni vojni invalidi postat će socijalni slučajevi. Tada je shvatio da se treba boriti i izboriti za prava osoba sa invaliditetom, koja u svakom slučaju i svakom društvu, zaslužuju poseban tretman. Njegovo se mišljenje zasnivalo na tome da se svim RVI, koji bi mogli dati doprinos ovom društvu i mogli zaraditi svoju plaću, trebaju dodijeliti radna mjesta u institucijama. Da država bude kao primjer, lokalna vlast, takođe, i na kraju vlast na svim nivoima, da se osobe sa invaliditetom prekvalifikuju i postave na radna mjesta koja njihova radna i fizička sposobnost može zadovoljiti i odgovoriti. Međutim, takvo što se, naravno, nije desilo, a tome svjedoči činjenica da je veliki postotak RVI ostao samo ratni vojni invalid sa jako skromnim primanjima, što ih je na kraju dovelo do toga da postanu socijalni slučajevi.

Svakako, da je ovakav prijedlog prošao uveliko bi olakšao život svih ratnih vojnih invalida, ali, bez obzira na upornost i želju, to se, nažalost, nije dogodilo. Posebno se ističu velike razlike i nepravde u stambenom zbrinjavanju, te Handžić smatra da je općina Tešanj, koja se nalazi na sjeveru na tzv. zapećku Kantona, doživjela jako veliku nepravdu po pitanju ove problematike, odnosno nepravdu su doživjele osobe s invaliditetom iz navedene općine.

Dok su pripadnici iste kategorije, koji su npr. dolazili iz Zenice bili u mnogo povoljnijoj situaciji i lakše došli do rješavanja ove problematike.

Nažalost, veoma bitnu ulogu u tome je odigrao i sistem veza i poznanstava, koji, bez obzira na zakone, ima jednu od najvećih uloga u rješavanju raznih situacija u poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti. Handžić smatra da takvih primjera ima na svakoj općini, te je to i sam iskusio na svojoj koži i to baš direktno u vezi stambenog problema. On je, kao RVI, 15. decembra 1997. godine, sa suprugom i djetetom starosti devet mjeseci, izbačen iz stana kojeg mu je prethodno dodijelila Općina. Tada je bio prinuđen da uzme stambeni kredit sa izuzetno visokom kamatnom stopom – 13,5%, koji je uspio tek prije nekoliko dana isplatiti. Ali je i sretan zbog toga, jer, kako navodi, nikome nije ostao dužan i uspio je riješiti svoj problem, mada je svjestan činjenice, da mnogi nisu uspjeli u tome i da i danas nemaju riješeno stambeno pitanje.

Još šokantnija činjenica je svakako ona da Handžić, kao RVI, jedan od najmlađih oficira i komandira na ovom prostoru, te dobitnik najvišeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, nije uspio pronaći, kako on tako i njegova supruga, posao na prostoru Općine Tešanj, te su zaposlenje pronašli u drugom kantonu.

Ipak, Handžić navodi da je imao jako dobru saradnju sa savezima civilnih žrtava rata iz Maglaja, prvim predsjednikom Miralemom Malkićem, sa organizacijama ratnih vojnih invalida, drugim savezima, udruženjima itd. On je bio, na određen način, njihov prvi ambasador  i  naravno zato što i sam pripada toj kategoriji, imao je razumijevanja. Prema tome, uspjele su se mnoge stvari izmijeniti kada je u pitanju zakon i zakonski podakti kao i neka druga rješenja u Zeničko-dobojskom kantonu. Mnoga su pitanja ostala otvorena, iz razloga što nisu nailazili na razumijevanje drugih institucija. Nažalost, najednostavnija problematika kao što su parking mjesta, pristupna staza za osobe sa invaliditeom, lift bez kojeg te osobe možda ne mogu, kao i sama privilegija pri zapošljavanju, ili stimulans institucija prema poslodavcima da zaposle ratne vojne invalide često je ostajalo samo mrtvo slovo na papiru.

Jedan manji  postotak njegovih incijativa, koje su bile upućene Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, je prošao, ali, u svakom slučaju, nedovoljan kada su uzmu u obzir zasluge i potrebe ove kategorije.

Spor i neefikasan sistem

Ipak, situacija jeste bolja u donosu na period od prije 15 do 20 godina. Međutim, kao što Handžić i ističe, sve se odvija jako sporo, a biološki život jedinke nestaje, jednostavno vrijeme neumoljivo protiče, tako da mnogi nisu doživjeli niti osjetili na svojoj koži pravdu i zadovoljenje iste.

Apsurdnost sistema može se vidjeti u primjeru, koji nam navodi Handžić, gdje za istu potvrdu o ranjavanju, u različitim općinama Zeničko-dobojskog kantona plaćaš različitu cijenu, koja se kreće u rasponu od pet do pedeset konvertibilnih maraka.

Sama apsurdnost nije u cijeni, nego u činjenici da osobe koje su u borbi za zemlju bile ranjene, toj istoj zemlji moraju platiti potvrdu o tome?!

Razlog zato Handžić nalazi jednostavno u nerazumijevanju onih koji vode određene institucije, kao i u njihovoj želji da na svaki mogući način, bez obzira koliko on bio moralan ili nemoralan, u budžet ubrizgaju što više sredstava. To može, na određeni način, biti i razumljivo, navodi on, ali ne može biti razumljivo da se taj novac skuplja na osobama koje su dale svoje zdravlje i život. Više moralno bi bilo da se ta potvrda dobija svugdje besplatno, jer se izdaje osobama koje su dale dio sebe za ovu zemlju. Osobe s invaliditetom jako su loše zbrinute te su često prisiljene da odu na rad, čak i u inostranstvo, da bi mogle obezbijediti svoje porodice.

U okviru Zeničko-dobojskog kantona djeluje 15 različitih udruženja osoba sa invaliditetom, a njihov zajednički cilj, svakako, jeste unapređenje prava tih osoba, i izglasavanje zakona koji će im ići u prilog. Handžić vrlo često surađuje sa tim udruženjima, smatra da su ista jako aktivna, ali nisu kompatibilna i ne predstavljaju savez u pravom smislu te riječi.

Njihovo iskreno udruživanje u saveze i zajedničko djelovanje će zasigurno donijeti bolja prava i veći postotak onoga za što se bore i da vješto koriste institucije, smatra on. Također, ratni vojni invalidi i osobe sa invaliditetom trebaju da shvate, da ako se udruže onda nešto mogu napraviti. Ako ih politike razjedine neće napraviti ništa. Onda će biti zadovoljavanje pojedinaca ili nekih tamo kategorija pojedinačno uz mnogo manja sredstva i odricanja institucija iz budžeta, ali to nije rješenje. Sam Handžić je svjedok toga, gdje su se zadovoljavali interesi pojedinaca ili neke manje grupe, dok je interes populacije ostao u drugom planu.

Iz tog razloga, on ima poruku za sva udruženja i pojedince, da treba da se udruže i pristupe zajedničkom djelovanju u svrhu zajedničkih interesa. Jedino tako mogu svi profitirati i izbjeći raznorazne manipulacije kojima su kao razjedinjeni podložni.

Handžićeva borba je teška i duga, ali on će ostati istrajan i nastavit će se boriti i zalagati za prava osoba sa invaliditetom, nadajući se da će doći i taj trenutak kada će biti siguran da svi ti teški trenuci nisu bili uzaludni. Njegova priča može biti i pouka onima koji razmišljaju da posustanu ili odustanu, da koliko god put bio težak i trnovit, nema odustajanja, pravda iako je spora u ovakvim slučajevima mora biti dostižna. Preostaje li što drugo, zapitajmo se.

Izvor: Global Analitika /Autor: Amela Sejdić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *