iz ugla

Hrabrost veća od okvira invalidskih kolica

 

Koliko puta smo slušali o ljudskim pravima i slobodama osoba s invaliditetom, ali prečuli jer nas se, mislili smo, ne tiče? Koliko puta smo samo preletjeli preko tekstova u kojima se govori o njima, preprekama na koje nailaze, pravima koja nemaju? Koliko smo puta, budimo iskreni prema sebi, nekog s invaliditetom pogledali sa sažaljenjem, misleći da smo sretni što mi nemamo nikakav nedostatak?

Ja, nažalost, jesam.

U jednom momentu, vozeći se u sarajevskoj komercijali, u momentu kad je ušao gospodin u invalidskim kolicima, uhvatila sam sebe u takvim razmišljanjima i odlučila da se to mora promijeniti, jer mi takav stav nije svojstven i jer ne želim biti neko ko će sebe smatrati boljim od drugih po bilo kojem osnovu. Takva po prirodi, odmah sam počela ramišljati šta mogu konkretno uraditi i kako nekom mogu konkretno pomoći da bude ravnopravan član društva. Sjetila sam se poznanika s Twittera, kojeg nikad nisam vidjela, ali sam u nekom momentu iz tvitova shvatila da je u invalidskim kolicima i odlučila ga pozvati da se priključi našoj trkačkoj grupi “Trčanje i to”. Nisam imala iskustva s osobama u kolicima ranije, pa nisam znala kako će to izgledati, ali sam već tada znala da ćemo moja ekipa i ja uraditi sve da mu uslovi za trčanje budu jednaki kao nama, šta god trebalo uraditi da to bude tako.

Kafu s našim Mirzom dogovorili smo već sljedeći dan. Bio je jako skeptičan, na kafu je došao s namjerom da nas odbije, jer “gdje će on trčati”. Ali, mi smo bili uporni i nismo prihvatali “ne” kao odgovor.

Kako pristupiti osobi s invaliditetom?

Prve neugodnosti počele su već od prve kafe, od dogovora gdje ćemo je piti i gdje Mirzi odgovara da se nađemo. Ostavili smo njemu da odabere, jer nismo bili sigurni gdje može doći, što zbog njegovog stanja što zbog toga što ranije nismo ni razmišljali gdje osoba u invalidskim kolicima može ući bez problema.

Tada je počelo i naše osvještavanje.

Kako mu ni ruke nisu u potpunosti funkcionalne, nismo bili sigurni da li mu pomoći s otvaranjem vrećice šećera za kafu, da li je ok nametati se tako da mi to uradimo ili je sasvim uredu ne ponuditi pomoć, dok je ne zatraži da ne bi izgledalo da ga sažalijevamo. U jednom momentu osjećala sam se krivom što ne znam kako se ponijeti prema svemu tome, a u drugom momentu nisam htjela da se osjećam krivom, jer nisam imala priliku družiti se s nekim ko je vezan za invalidska kolica i nisam imala priliku na djelu naučiti više. Odlučila sam biti otvorena i iz ove perspektive mogu reći da je to najbolja odluka koju sam donijela u vezi s Mirzom otkako je došao u našu grupu.

Trebalo je vremena da se uspostavi međusobno povjerenje, ali  Mirzi smo rekli da se mi nećemo nuditi da mu pomažemo jer ne želimo biti naporni, ali da ćemo od njega očekivati kad god mu pomoć treba ili može olakšati da nam to i kaže.

Tako je i bilo i na taj način riješili smo sve fizičke prepreke. Sada mu mi otvaramo vrećicu šećera za kafu i pomažemo mu na treningu trčanja, u penjanju na trotoar. Sada, kada imamo njega, mi smo ti građani koji prijavljuju automobile parkirane na trotoarima, jer znamo da naši prijatelji ne bi mogli sići s tog trotoara da zaobiđu auto. I uradit ćemo to svaki put, jer autu na troatoaru nije mjesto i jer upravo to pogrešno parkirano auto krši osnovna ljudska prava ovih ljudi.

Zajedničkim snagama pobjeđujemo sve prepreke           

Osim tih problemčića i prepreka koje je trebalo savladati u svakodnevnoj komunikaciji, na trčanju smo naišli na jednu malo veću, koju nismo mogli riješiti na način da Mirzi priteknemo u pomoć i pomognemo na licu mjesta. Kako je imao samo obična invalidska kolica, prilikom samo malo bržeg trčanja ta kolica su proizvodila vibracije koje su stvarale mogućnost da Mirza ispadne iz kolica. Morali smo naći rješenje za taj problem i kroz konsultacije s Mirzom i iz iskustva drugih trkača shvatili smo da nema drugog rješenja osim da mu kupimo sportska invalidska kolica s freewheelom, što je bilo daleko izvan našeg budžeta. Pokrenuli smo akciju na društvenim mrežama, priključili su nam se ljudi širom svijeta. U roku od 20 dana prikupili smo novac i nabavili kolica. Nismo gubili vrijeme i tada su intenzivno počele pripreme za prvi polumaraton.

Tu, trku od 21,1 kilometra, Mirza je istrčao/izvezao u svom Sarajevu, a u cilju je doživio zaslužene ogromne ovacije, aplauze i riječi podrške.

Trčanje i to

Mi iz njegove trkačke grupe smo bili ponosni na njega, jer znamo koliko je teško izaći iz svoje ljušture i napraviti promjenu u svom životu, koliko je teško natjerati se izaći na svaki trening čak i kad nemaš nikakve fizičke prepreke. Mirza je sve to prevazišao upornim radom i trudom, neodustajanjem. Onda kada nije mogao doći na trening jer je padala kiša ili je imao zdravstvene probleme koji mu nisu dozvoljavali da dođe na strening sa svojom ekipom, Mirza je trening radio na hodniku dugom 40 metara u domu u kojem živi. Tamo je radio svoje treninge i u hodniku vrlo često trčao/ vozio i po nekoliko kiometara.

Da nas vidim koliko bi nas to uradilo?

Vjerovatno bismo samo rekli ma ok, mogu ovo preskočiti, nastavit ću kad mognem izaći. On te izgovore nije imao.

Nakon prvog polumaratona počeli su dolaziti prvi upiti za intervjue, pa smo došli i do kosultacija o terminologiji, jer nismo znali kako se izražavati da nekog ne uvrijedimo. Od momenta kad nam je Mirza rekao da je osobe u kolicima najbolje zvati osobama trajno vezanim za invalidska kolica, on za nas više nikad ni u privatnom razgovoru ni u javnim istupima nije bio invalid. Osim što ima neke fizičke prepreke, uzrokovane automobilskom nesrećom u ranom punoljetstvu, on se od nas ne razlikuje ni po čemu drugom. Naš Mirza nije birao da se nesreća desi niti da iz tog auta on izađe kao jedini koji će ostatak života morati biti vezan za invalidska kolica. Niko drugi nikad i nigdje nije izabrao da to bude njegovo stanje, niti bi iko ikad to uradio, a svako od nas uvijek može biti sudionik slične nesreće pa da ga sve gore navedene prepreke nekad u životu dočekaju.

Upravo zbog toga dužnost nam je učiti, ne izbjegavati ih, dužnost nam je razumjeti ih i pomagati im kad je potrebno. Dužnost nam je ni po čemu ih ne razlikovati od sebe, jer se ni po čemu od nas i ne razlikuju.

Mirza je danas maratonac, osoba koja je svojim naporom i zalaganjem svoje tijelo spremila da od starta do cilja prođe 42,195 kilometara, uzbrdo i nizbrdo, po vrućini i kiši, kako ga u tom danu i na određenoj trci zapadne. Put do sreće prolaska kroz cilj na splitskoj Rivi, međutim, nije bio lagan, ali vrijedilo je svakog momenta zalaganja, svake neugodnosti dok se nismo navikli na njega i dok se on nije oslobodio s nama. Vrijedilo je zbog svega što smo naučili i horizonata koje smo proširili svaki put kad nismo znali šta uraditi, kako se postaviti i kako se izraziti. Vrijedilo je, jer smo naučili pitati i jer smo naučili da u ljudima kojima kolica možda pomažu za hodanje čuče ljudi mngo bolji nego što smo mi sami.

Vrijedilo je. I vrijedi.

Izvor: Global Anlatika /Autor: Nudžejma Softić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *