Ne oslanjajte se na pomoć države ako želite drugu priliku za život
iz ugla

Ne oslanjajte se na pomoć države ako želite drugu priliku za život

 

Kada preko noći (ali bukvalno) postanete osoba s invaliditetom to mora itekako ostaviti duboki trag na vaše mentalno zdravlje, način razmišljanja i nivo samopouzdanja, ali i na sveukupan socijalni život vas i vaših bližnjih. Svi ti prethodno pobrojani faktori se na koncu ispostave kao indikator vašeg prijašnjeg načina života, to jeste, života koji ste vodili do tada, vaše fizičke forme, dubine porodičnih veza, podrške prijatelja i na kraju spremnosti društva da pruži podršku vašem oporavku i resocijalizaciju kroz razne programe inkluzije.

Namjerno ću u toku oporavka potencirati značaj mentalnog zdravlja, jer je ono jedan od ključnih elemenata vašeg oporavka, odnosno, koliko ste još uvijek voljni i željni da se borite za sebe i da invaliditet ne znači nužno i kraj vaših nadanja i težnji za boljim životom. Invaliditet jeste velika prepreka (posebno u našoj zemlji), ali ne smijete odustati, bilo da nosite invaliditet od rođenja ili ste ga stekli u toku života. Shodno ličnom iskustvu ovi faktori su direktno vezani za oporavak, jer predstavljaju ključ resocijalizacije, ali igraju i vrlo važnu ulogu u kasnijoj resocijalizaciji. Dok je prvih nekoliko faktora isključivo vezano za vas same, faktor “države” (da ga tako nazovem) je direktno povezan za društvo i koliko je ono usvojilo i prilagodilo svoje zakonodavstvo osobama s invaliditetom.

Resocijalizacija i “restart” mog društvenog života

U toku moje resosijalizacije ključnu ulogu odigrala je (pored moje porodice i prijatelja) jedna organizacija. Tu sam kao zaposlenik proveo nešto  manje od dvije godine sudjelujući u njihovom projektu resocijalizacije osoba s invaliditetom gdje je pružena šansa, savjetovanje, podrška osobama s invaliditetom pri njihovom što bezbolnijem i što lakšem uključivanju u društvo.  Moram naglasiti da sama šansa da se ponovo ekonomski osamostalim i da budem ravnopravan član društva, kao radno sposobna osoba, bio mi je vjetar u leđa. Tu priliku sam vidio kao šansu života i nisam čak ni bio siguran kako će to izgledati, kada se iz manjeg smjesta zaputim u veliki grad sa mnoštvom prepreka i potpuno sam. ž

Mislio sam da ću se morati boriti sa svim novonastalim situacijama potpuno sam, međutim moram naglasiti da sam naišao na razumijevanje mojih kolega, koji su i više nego pristupačni bili.

U toku te dvije godine moje resocijalizacije koliko sam proveo u toj organizaciji, shvatio sam da je podrška države u resocijalizaciji moguća samo ako se lično izborite za to. Odnosno ako imate oko sebe ljude, koji će vam pomoći da se izborite za svoja prava i da apsolutno niko od onih nadležnih koji bi trebali biti vama na raspolaganju, poput službi socijalne zaštite i sl., nisu tu za vas, osim u slučaju da vam izdaju rješenje o invaliditetu. Ipak vaš oporavak, resocijalizacija i reintegracija u društvo zavisi od vas samih i nečije dobre volje i raspoloženja da vam pomognu. Kao neko ko se skoro pet godina oporavljao od posljedica moždanog udara, nisam bio u stanju da pročitam svoja prava navedena u zakonu, jer su konfuzna i podložna svakojakom tumačenju.

Svako pravo na koje imam pravo, nisam saznao od nadležnih službi, već sasvim slučajno, od prijatelja, doktora porodične medicine i sl. Sasvim “slučajno” nije ono što piše u zakonu i sasvim “slučajno” nemam neka prava, već prava propisana propisima poput zakona, ustavom, konvencijom i sl.

Shodno Zakonu o  socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo, navodi se da Centar za socijalni rad putem službi neposredno obavlja poslove koji su mu stavljeni u nadležnost Federalnim zakonom i ovim zakonom, gdje između ostalog otkriva, prati i proučava probleme iz oblasti socijalne zaštite, neposredno organizira socijalnu zaštitu i između ostalog obavlja savjetodavni rad. Međutim, ako je jasno zakonom propisano da nam se pruža savjetovani rad, kako onda prema mom iskustvu, mnogih drugih osoba s invaliditetom, “slučajno” otkrivamo koja to prava imamo?!

Da li naše društvo ipak želi (ne)obrazovane osobe s invaliditetom?

Po isteku ugovora sa organizacijom u kojoj sam radio skoro dvije godine, posavjetovali su me da kao slijedeći korak u procesu reintegracije, nastavim sa svojim obrazovanjem, odnosno upišem fakultet. U prvi trenutak kada sam dobio taj prijedlog kroz glavu su protutnjala mnoga pitanja, od toga da ne mogu ja to u ovim godinama, prestar sam da upisujem fakultet u 35-oj godini života, kako će drugi (kolege) na fakultetu prihvatiti osobu s invaliditetom, kako da finansiram nastavak školovanja (živim sa roditeljima koji su penzioneri, a invalidnina mi je mizerna), da li ću položiti ijedan ispit i sl.

Moja tadašnja direktorica je napravila istraživanje o studiranju osoba s invaliditetom na Univerzitetu u Sarajevu, uzimajući u obzir moje mogućnosti, kako bi mi predložila potencijalne fakultete za dalje školovanje. Nakon toga mi je predložila da upišem Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, odsjek Socijalni rad, jer (po njenom mišljenju) taj odsjek bi trebao da ima visoku stopu senzibilnosti za ranjive skupine društva.

Prilikom upisa na fakultet, kako bi bio oslobođen plaćanja troškova školarine, morao sam napisati molbu i priložiti dokaz o invaliditetu. Iako je Zakonom o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo jasno navedeno da se lice sa utvrđenim stoprocentnim invaliditetom ima pravo upisati jedanput na Univerzitet/organizacionu jedinicu u statusu budžetski finansiranog studenta na bilo kojem studijskom programu za sva tri ciklusa studija, pod uslovom da je između ostalog položilo prijemni ispit, sposobno obavljati praktične zadatke u nastavi, steklo pravo upisa na odgovarajući ciklus studija i dostavilo dokaz nadležne institucije o statusu lica sa invaliditetom i procentu invaliditeta. Smatram da je jako diskriminirajuće pisati molbu o oslobađanju troškova studiranja, a pri tome vas zakon jasno štiti i pruža upravo inkluziju o obrazovanje.

Naravno, kada sam upisivao fakultet, ja nisam znao za ovaj zakon niti moje pravo, već sam bio sretan da mi je tadašnja uprava Fakulteta, “izašla u susret”.

Nakon prevaziđenog prve prepreka, upisa na fakultet i mnogobrojnih obrazaca za koje nisam ni sam znao gdje kupiti niti kako ispuniti, osoblje studentske službe mi je bilo na raspolaganju. Već isprepletan tim obrascima, molbama, nedostatkom finansijske podrške tokom studija, bio sam na korak od odustajanja i pronalazio sam milion izgovora kako bih sebe ubijedio da to nije za mene.

Kao osoba s invaliditetom i limitiranim prihodom, što je slučaj sa velikim brojem osoba s invaliditetom, potrebna je podrška kako općina, ali i federalnih, tako i kantonalnih ministarstava za obrazovanje i nauku, u pogledu stipendiranja osoba s invaliditetom. Trenutno ne postoji nijedan nediskriminatorni način stipendiranja isključivo osoba s invaliditetom, od lokalnog do državnog nivoa. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke omogućava podršku za finansiranje studentskog standarda, kroz jednokratnu novčanu pomoć osobama s invaliditetom, ali do 35 godina života. Ja se moram zahvaliti tom ministarstvu na toj podršci, koja mi poručuje da sam prestar za obrazovanje i da ne mogu dobiti tu podršku. Osam godina mog života kao osoba s invaliditetom, nije isto što i osam godina kada niste osoba s invaliditetom. Takođe moram naglasiti da i same općine i nadležna ministarstva ne obezbjeđuju zasebnu podršku za stipendiranje osoba s invaliditetom, a i ako imaju program stipendiranja, onda je ograničeno na 35 godina. Osim toga, i Rijaset Islamske zajednice u BiH, podržava ovu praksu, odnosno ne pruža podršku svim studentima s invaliditetom, bez obzira na njihovu dob.

Nažalost, nemamo svi mogućnost da nastavimo sa životom, kada postanemo osoba s invaliditetom, već nam je prijeko potreban period rehabilitacije. Ovakva praksa stipendiranja nam samo otežava i ne podstiče da se obrazujemo. Ovim putem ću i pohvaliti jedini pozitivan primjer nediskriminiranog stipendiranja i zahvaliti se Udruženju “Obrazovanje gradi BiH”, koja mi je pružila podršku tokom stipendiranja, bez obzira na moje godine i uvidjela značaj podrške osobama s invaliditetom tokom studiranja.

Izvor: Global Analitika/Rinat Kevrić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *