djeca
INFO

Nejednakost je ozbiljan društveni problem

 

Konjic je lijep gradić, koji ima osamnaest ulica na desnoj i dvadeset i četiri ulice na lijevoj strani rijeke Neretve, koja protiče po sredini grada. Neretva je ovdje historijska i geografska granica Hercegovine i Bosne, pa se zato ovaj gradić nalazi i u Bosni i u Hercegovini i u sebi je spojio sve najljepše od Bosne i sve najljepše od Hercegovine.

Međutim, oni koji ga bolje poznaju vide i mnogo nedostataka koji otežavaju život njegovih građana, posebno osoba sa invaliditetom. Kako žive ovi naši sugrađani i kako se kreću ulicama svoga grada, šta poručuju vlastima, a šta javnosti, kako se treba i kako ne treba odnositi prema njima?

O ovim pitanjima razgovarali smo sa predstavnicima lokalne vlasti, sa osobama s invaliditetom i sa drugim  građanima. Općinska služba za borce-branitelje u evidenciji ima skoro 900 ratnih vojnih invalida, koji mjesečno dobijaju od 30 do 2.000 KM. Centar za socijalni rad evidentirao je 102 civilne žrtve rata i 563 neratna invalida čija novčana primanja iznose 70 odsto primanja ratnih vojnih invalida. Ovim, sam zakon u startu čini veliku nepravdu i teško  diskriminira neratne invalide, što na skali poniženja ovih sugrađana, rekli su nam, kod njih zauzima prvo mjesto. Osobe s invaliditetom vide kao omalovažavanje, segregaciju, neravnopravnost – pravnu i stvarnu, a to je i podloga za konflikte, razjedinjavanje i diskriminaciju unutar samih osoba sa invaliditetom.

Neizvjesna egzistencija udruženja koja pomažu osobe s invaliditetom

Amir Nuhić, predsjednik Udruženja  roditelja, djece i omladine sa cerebralnom paralizom i ostalim poteškoćama u razvoju čiji naziv je “i”, kaže da njihovo Udruženje preko Dnevnog centra, okuplja 25 djece i omladine, koji djeluje u sastavu Prve osnovne škole Konjic, gdje radnim danima po tri sata djeca imaju na raspolaganju tri prostorije, usluge logopeda, pedagoga i psihologa.

“Međutim u vrijeme raspusta škola je zaključana i nemamo prostor ni usluge stručnjaka, djeca su stalno kod kuće, što se izuzetno negativno odražava na fizičko i mentalno zdravlje djece i roditelja. Mi smo zato našli zemljište, čiji vlasnik je Elektroprivreda BiH, gdje bi mi izgradili svoje odgovarajuće prostorije, koje bi imali stalno na raspolaganju. Prije pet mjeseci predali smo zahtjev općini, svi su nam voljni pomoći, ali do sada nemamo odgovora niti je pokrenuta potrebna procedura za realizaciju naše ideje. Mi u Udruženju sve radimo volonterski, a od sredstava iz općinskog Budžeta imamo po hiljadu konverbitilnih maraka mjesečno, od čega polovinu trošimo na održavanje kombija i prevoz djece. Drugi izvor jednokratnih sredstava mogao bi biti od raznih projekata, za čiju izradu mi nemamo ni stručnosti, ni vremena , jer smo 24 sata okupirani obavezama oko djece”, poručuje Nuhić.

Zorica Šilić je bila dugogodišnja predsjednica ovog Udruženja “i”, od svojih briga, problema i poniženja izdvaja birokratiju i arhitektonske barijere na ulazima u skoro sve ustanove, pa čak i u crkvu, jer je većina postojećih prilaza samo formalno napravljena. “Dva puta zamalo mi automobil na pješačkom prelazu nije srušio kolica u kojima vozim svoju Viktoriju. Bezbjednost invalidskih kolica ugrožavaju i parkirani automobili, neravni trotoari koji su zakrčeni stolicama iz kafića, neodgovorni biciklisti, a često i psi lutalice. Trotoari, osim u glavnoj ulici, nisu prilagođeni za ovu kategoriju građana, koji se bez nečije pomoći, uopšte ne bi mogli kretati po gradu.”

Najpoznatiji negativan primjer je slučaj Belmina K. čija majka ni poslije više godina nije uspjela dobiti saglasnost nadležnih organa za izgradnju vanjskog, bešumnog lifta za svoga sina u kolicima. To je školski primjer birokratskih procedura, diskriminacije, nedorečenih zakona u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, odnosno, nesposobnosti i nemara vlasti, ali i nerazumijevanja dvojice komšija.

Pozitivni primjeri podrške roditeljima djece osoba s invaliditetom

Jedan od pozitivnih primjera iznio nam je Miralem Jazvin čiji sin je, uz pomoć asistenta, završio prvi razred osnovne škole. Miralem iznosi pohvale za Drugu osnovnu školu Konjic, učitelje, sve učenike, ljekare, komšije i sve sugrađane. Mnogo sličnih primjera i u Srednjoj školi Konjic, pokazuje da uz podršku asistenta i okoline osobe sa invaliditetom sve prepreke lakše preskoče, olakšana im je socijalizacija i komunikacija, uklapaju se u šire društvo i postižu odlične rezultate.

Građani Općine Konjic više puta pokazali su solidarnost i pružali su novčanu pomoć ovim svojim sugrađanima, ali važnije od toga je kako im uljepšati pogled iz invalidskih kolica, olakšati kretanje i uljepšati život u cjelini, naučiti se uvažavati ih, jer oni nemaju nikakve posebne potrebe, nego potpuno iste kao i svi drugi. Osim što su osobe sa invaliditetom, oni imaju i druge društvene uloge, imaju svoje želje, hobije, talente,  kreativnost i druge potencijale.

Budimo samo jedan dan u njihovoj koži, sjedimo u njihova invalidska kolica pa prođimo gradom, pitajmo se kako im je u kolicima na plus 30 stepeni celzijusa ili na snijegu.

Općina Konjic, prema popisu iz 2013. od ukupno 25.148 stanovnika, ima  2.071 osobu sa jednom i više poteškoća. Da li znamo kako nam žive ove komšije i kako im možemo pomoći. Ujedinjene nacije već 38 godina organizuju obilježavanje  3. decembra kao Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom.  Ako ništa drugo, to je prilika da svi više razmislimo o preko dvije hiljade ovih naših sugrađana. Barem tih dana i mjeseci neka se promoviše kultura solidarnosti, duh dijeljenja vrijednosti, neka i osobe s invaliditetom dobiju zasluženi medijski prostor.

Prava osoba s invaliditetom se formalno poštuju

Služba za zapošljavanje u Konjicu, na evidenciji nezaposlenih, krajem juna 2020. među ukupno 3.988 nezaposlenih, imala je i 72 osobe s invaliditetom, od čega je 59 ratnih i 13 neratnih osoba s invaliditetom, čije zapošljavanje je krajnje neizvjesno, iako je zakonom jasno propisana zapošljivost ove kategorije stanovništva.

Mnoge osobe s invaliditetom su potvrdile da svoja prava ostvaruju veoma teško, nemaju besplatno banjsko liječenje, nemaju  rezervisana parking-mjesta u gradu, a u Udruženju slijepih i slabovidnih Konjic – Jablanica, kažu, da nemaju bijele štapove. Osobe s invaliditetom samo traže da budu jednaki pred zakonom, da budu ravnopravni, uvažavani i angažovani građani, da se poštuje njihova individualnost, a ne da budu socijalno isključeni tj. građani drugog i trećeg reda, da ne budu zagubljeni u pravnom haosu. Nigdje više propisa, komisija, deklaracija i memoranduma kao u ovoj oblasti, a manje prava u praksi. Neravnopravnost je ozbiljan problem društva što ima dalekosežne i višestruke posljedice, a osobe s invaliditetom koji su primjer boraca za život, zaslužuju našu veliku pažnju, poštovanje, mobilisanje svih ljudskih i materijalnih kapaciteta i bezuvjetnu podršku.

Dug je spisak problema koje će vam nabrajati ovi sugrađani, stanje se polako popravlja, ali još je daleko od zadovoljavajućeg. U našoj državi veliki broj građana se osjeća obespravljeno i isključeno, ali u najvećem broju su upravo osobe s invaliditetom. Glas osoba s invaliditetom mora se čuti više i jače, a jedna od mogućnosti je i izdavanje povremenog časopisa. Boljem radu i jedinstvu ovih osoba doprinio bi zajednički mali upravno-finansijski servis koji bi bio na usluzi svim organizacijama osoba sa invaliditetom, kao što su Udruženje “i”,  kategorije ratnih i neratnih osoba s invaliditetom, kao i mnoga udruženja osoba s invaliditetom.

Nakon što smo se i sami uvjerili u priče naših sagovornika, stanje koje se blago popravlja, daje nam za pravo da se nadamo ubrzanom poboljšanju situacije, što pod pritiskom javnosti i stranaca, što jačanjem zakonitosti,  svijesti vladajućih elita i svijesti građana. Nadajmo se da mnogo pitanja više neće dugo biti bez odgovora, jer  rješavanje svih ovih pitanja, jedan su od prioriteta koje je Evropa postavila BiH kao uslov za prijem u EU.

 

Izvor: Global Analitika /Autor: Mirsad Čukle

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *