Nenad Bukvić: I kao borcu i ratnom vojnom invalidu nedostaje mi poštovanje
Razgovaramo sa

Nenad Bukvić: I kao borcu i ratnom vojnom invalidu nedostaje mi poštovanje

 

Ratni vojni invalidi u Republici Srpskoj su svrstavani u deset kategorija i u ukupnoj evidenciji ih je 31.834 ljudi.  Najveći je broj osoba sa invaliditetom nižih kategorija, posebno posljednje četiri kategorije – sedma, osma, deveta i deseta, koje čine duplo veći broj nego prvih šest.

Jedan od njih je i Nenad Bukvić iz Doboja, koji je otišao sa sedamnaest  godina u rat, specijalne intervente jedinice.  Stariji brat, Mladen, poginuo je 1993. godine,  a iste godine Nenad je ranjen i tada njegova borba s invaliditetom počinje. Danas mladima poručuje da uživaju u miru i slobodi, a ističe da mu kao borcu i ratnom vojnom invalidu nedostaje poštovanje. Nakon svega što je u ratu bilo, Bukvić ističe da sjećanja ne može izbrisati, a da rođenje sina ga je vratilo u život. Sada je Nenad posvećen suprug i otac, koji uživa u svakom danu sa sinom, ali i ponosan stric na sina od pokojnog brata, koji je sad školovan, vaspitan i zreo čovjek. On je odlučio da sa nama podijeli svoju priču od rata pa do danas, da ispriča o tome sa kakvim se problemima kao osoba s invaliditetom susreće, ali i kako društvo (ne)podržava osobe s invaliditetom.

Po kojem osnovu ste stekli status osobe s invaliditetom?

Nenad Bukvić: Ratni vojni invalid sam postao 1993. godine, prilikom izvođenja ofanzivnih dejstava. Tog dana je počela kiša, koja se nedugo zatim pretvorila u snijeg, započeli smo borbu koja je trajala nekih  dvadeset minuta. U prvom momentu nisam ni znao da sam ranjen, samo sam osjetio nešto kao udar struje u nogu. Tek kada sam pokušao da se iz ležećeg položaja oslonim na nogu, tada sam pao i osjetio bol i vidio krv na snijegu. Procijenjen mi je 80% invaliditet, četvrta kategorija i koristim ortopedska pomagala, ortopedske cipele,  uloške, peroneus aparat (plastika koja drži stopalo zbog oštećenja nerava).

Sjećate li se momenta ranjavanja? Šta Vam je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?

Nenad Bukvić: Iskreno se ne sjećam šta mi je prolazilo kroz glavu. Vjerovatno zbog situacije, jer su prišli saborci Slobe, Čupo, Jare, Gugi, Limun i ponijeli me preko jedne čistine. Gdje nam je prije toga poginuo drug i saborac Đorđe, vjerovatno u želji da me što prije donesu do saniteta. Rekao sam im, nemojte tamo poginućete, ajmo okolo, ali već je bilo kasno. Momci su bili brzi i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Samo što smo se pošteno “izubijali” klizeći i padajući po snijegu niz brdo, par puta sam im ispao iz ruku. U jednom trenutku je moja reakcija  bila, pa polako slomićete mi kičmu.

Kad se sjetite tih ratnih dana, ranjavanja i pogledate sad trenutnu situaciju. Šta biste poručili mladima i onima koji ponekad svojim izjavama huškaju na nerede?

Nenad Bukvić: Poručio bih mladima  da uživaju u životu u miru i slobodi, koja je skupo plaćena, da putuju, da se vole, da vole i poštuju svoje, da uživaju u svakom trenutku sa voljenim osobama, partnerom, bratom, sestrom, roditeljima. Isto tako da poštuju drugu stranu, to jeste, da barem da imaju razumijevanje za nešto što je drugačije. Živimo u takvoj sredini koja  je toliko izmiješana i koja je godinama iza stvarala samo mržnju,  koja nikome nije dobro donijela.

Da li ste imali priliku upoznati nekog ratnog vojnog invalida iz Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske? Kakav je osjećaj i zajednički stav na kraju bio?

Nenad Bukvić: Da, imao sam više prilika da upoznam “saborce” ratne vojne invalide iz Federacije Bosne i Hercegovine.  Većinom su to dobri momci, koji su branili svoju kuću i porodicu, kao i ja svoju. Uglavnom su nam slične priče, slični problemi, kao i zaključak da nam nije trebao rat (iako nije ni zavisio od nas u potpunosti) i da imamo lijepu zemlju i dovoljno prostora za još tri populacije. Lično, smatram da je nismo zaslužili našim ponašanjem, kao ni ljudska vrsta planetu Zemlju.

Šta Vam kao ratnom vojnom invalidu nedostaje u Republici Srpskoj?

Nenad Bukvić: I kao borcu i ratnom vojnom invalidu nedostaje mi poštovanje. Osim poštovanja smatram da bi Republika Srpska trebala da se pobrine za ratne vojne invalide, posebno nižih grupa i primanja, kao i za demobilsane borce. Oni koji nisu ranjeni, četiri  godine su proveli u rovu, na kiši i snijegu. Što je ostavilo posljedice na njihovo zdravlje, posebno sada kada ulaze u poznije godine i makar da imaju sredstva za život dostojan čovjeka.

Dobijate li ikakvu naknadu od Republike Srpske i da li je dovoljna da osigurate sebi dostojanstven život?

Nenad Bukvić: Da, primam ličnu invalidninu i iskreno ovim primanjem se ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe za dostojanstven život.  Moglo bi se preživljavati da je to jedino primanje,  ono – plati račune, kupi lijekove, vreća brašna i kaiš slanine. Ratni vojni invalidi sa nižim primanjima i demobilisani borci su izloženi diskriminaciji i ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe, kao ni potrebe svojih porodica.

Kao osobe s invaliditetom, nije nam dovoljno samo da platimo režije i osiguramo kakvu takvu ishranu, jer mnogi su oboljeli, potrebna im je i zdravstvena i psihološka podrška.

Da li zbog invaliditeta imate mogućnost za rad i postoje li neki programi zapošljavanja ratnih vojnih invalida?

Nenad Bukvić: Radim u boračkoj organizaciji  u Doboju, ali već duže vrijeme sam na bolovanju. Trenutno sam u fazi invalidskog penzionisanja, jer zbog dugogodišnjeg invaliditeta noge nastalo je još bolesti, oštećenje kičme, kukova, psihički problem. Programi postoje i izdvajaju se sredstva za samozapošljavanje ratnih vojnih invalida, kao  i olakšice za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom kroz povratak doprinosa. Ipak, ti  ratni vojni invalidi, koji mogu da rade imaju nizak stepen invaliditeta i mizerna primanja. I ja sam prije desetak godina pokušao sa tim sredstvima samozapošljavanja, ali preduslov je bio da bi se otvorio samostalna zanatska trgovina da  se zaposle još dva radnika. Tek onda konkurišeš sa poslovnim planom, a kada sam konkurisao dobio sam trećinu predviđenih sredstava. Nisam bio u mogućnosti da kupim mašinu za rad,  čak ni polovnu i tako da su ta sredstva otišla u takozvanu papirologiju prijave i odjave.

Potrebno je novčane stimulanse od strane tih programa prilagoditi potrebama tržišta rada, kao i olakšati osobama s invaliditetom da budu podržani.

Pojednostaviti procedure konkurisanja na te programe, otvaranja obrta, ali i osloboditi poreza u prvoj godini poslovanja, ako želimo da ljudi uspiju sa svojim poslovnim idejama.

Da li ste imali neka neugodna pitanja i ophođenja od strane drugih zbog invaliditeta?

Nenad Bukvić: Pa bilo je različitih situacija, ali uglavnom je naš narod saosjećajan. Da  su nam političari kao narod, gdje bi nam bio kraj. Zadovoljan sam malim stvarima, sitnicama koje život znače, da su svi moji zdravi i da se ima za pristojan život, a život je borba i u ratu i u miru. Ne treba biti proklet i imati neke megalomanske prohtjeve. Smatram da baš zbog takvih ljudi naša Republika stagnira i ranjive kategorije društva su na marginama, a sa ovakvim bogatstvima mislim da bi nas milion i nešto u Republici Srpskoj  moglo živjeti u blagostanju, jednakosti i dostojanstvu.

Izvor: Global Analitika/Autor: Željka Pavlović

2 0 komentara

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *