Nije strašno odrasti, strašno je izgubiti dijete u sebi
iz ugla

Nije strašno odrasti, strašno je izgubiti dijete u sebi

 

Kada smo mali, živimo u tom sigurnom svijetu, bez bola, tuge i razočarenja.

Ništa nam nije bitno niti materijalno, niti novac, niti skupi automobili i vile. Važno nam je samo da imamo s kim da se igramo, da se smijemo i da na neki način živimo u tom malenom i sigurnom svijetu.

Počinjemo da se razvijamo kako psihički tako i fizički i želimo da odrastemo što prije, iako nam je i u tom malenom svijetu bilo lijepo, jer mislimo da će nam biti još bolje.

Onda dođe dan i odrastemo… Prvih par godina nam bude ludo, nezaboravno i sve što nose ti dani tinejdžerski. Napunimo 18 godina i mislimo da imamo cijeli svijet, da sve možemo i da smo sada u nekom boljem i ljepšem svijetu.

Međutim, dan za danom, godina za godinom i shvatimo da imamo sve više problema, sve više obaveza i sve manje snage. Izgubimo posao, a kući nas čeka dvoje gladne djece, ne završimo fakultet, a ni dana radnoga staža nemamo, ostavi nas momak/djevojka, pa mislimo da je svijet stao, umre nam bliska osoba i dolazimo sebi mjesecima, hiljadu i jedna muka i bol.

Borimo se, hrabro se borimo kroz život i kroz njega idemo sigurno. Svaki udarac koji nam zada, mi ga prihvatimo i ne damo mu da nas “dotuče” .

Onaj sigurni svijet sada postaje bajka, pa zastanemo i pitamo se ” Zašto sam odrastao” ?

Nažalost, tad tek shvatimo kada odrastemo, sve te godine za kojima žudimo da nam dođe 18 rođendan pada u vodu, jer shvatimo da više nemamo taj sigurni svijet.

U svemu tome, najvažnije je ne izgubiti sebe kao ličnost, treba raditi na sebi i u tom novom svijetu i pokušavati ga učini što ljepšim i boljim. Svijetu treba malo boje, pa zašto ga onda ne bi obojili?

Nije strašno odrasti, strašno je izgubiti ono malo, nevino i slatko dijete u sebi.

Koliko god da imamo godina, negdje u nama treba da čuči to dijete, jer zaboga mi smo samo obični ljudi, ljudi sa srcem i dušom i rođeni smo kao djeca. Zato dijete u sebi nikada ne smijemo izgubiti, jer dok god to imamo, pa imamo i taj naš sigurni svijet, to nam niko i nikada ne može oduzeti. Koliko god da je teško, nastojte da u ovom “novom” svijetu budete dobri, pošteni, marljivi i humani ljudi.

Učinite dobra djela, pomozite onome kome stvarno treba i život će vam imati više boja.

Morali smo odrasti, morali smo zaploviti u drugi svijet, ali to ne znači da treba da postanemo loši ljudi i loš primjer drugima. Učinite neku sitnicu za drugoga, obradujte ga, tako što će te deki sa devetog sprata odnjeti hljeb, mlijeko i novine.

Sitnice, upravo te sitnice čine čovjeka.

Odrasti ne znači i postati čovjek, tako da radite na sebi, vjerujte da vas uvijek na kraju dana čeka nešto dobro ako to zaslužite.

Samo zapamtite jednu stvar: Nikada nemojte da izgubite to dijete koje imate u sebi. Nikada.

Autor: Milica Gajić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *