Sabrina Softić
iz ugla

Njihovi problemi su i naši problemi

 

Koliko vas zastane dok šetate ulicom, kako biste pomogli osobi sa invaliditetom, dok prelazi ulicu ili savladava neke prepreke koje su možda za nas beznačajne, a njima su nepremostive. Vjerujem da većina ima još uvijek suosjećanja u sebi za druge, ali nažalost informacije koje dolaze od osoba sa invaliditetom potvrđuju da su najčešće prepušteni sami sebi. Njihova borba za osnovna ljudska prava izgleda ponekad bez kraja i početka, jer administrativne barijere nisu jedine koje se nalaze pred njima.

Mnogi su pisali o paraplegičarki Sabini Softić iz Karadaglija kod Tešnja, o njenoj bolesti i životu sa njenom nenom, pa i o njenim uspjesima kao i dobroti po čemu je poznata ova djevojka. Dosta toga je sama postigla, uz malu pomoć dobrih ljudi. Volja za životom ju je odvela u Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Tešanj, gdje je jedno vrijeme i volontirala. Radila je u radionici s odraslima, kreativne radove, dekupaž i slikanje, te je na taj način doprinijela ovoj ustanovi, a i sama se osjećala tada društveno korisnom. To su trenuci koji su joj dali vjetar u leđa, te počinje da samostalno radi dekupaž, koji prodaje preko vlastite stranice. Sabina nam i sama  govori kako ima jaku volju za životom  i da sama sebe tjera da prevazilazi barijere koje zasigurno postoje u društvu zbog invaliditeta.

Zapitajmo se! Kakav je život jedne paraplegičarke koja je trajno vezana za kolica, a koja živi u jednoj maloj sredini koja ne nudi puno mogućnosti takvim osobama. U razgovoru sa njom saznali smo puno toga.

Tešanj je prelijep mali gradić sa velikom privredom i uspješnim ljudima. Prema posljednjem popisu stanovništva broji nešto više od 43 hiljade stanovnika. Tešanj je kroz medije uvijek predstavljen kao ekonomsko čudo, kao gradić koji uvijek ide naprijed. Vjerovatno mislite da je i život osoba sa invaliditetom u ovom gradu drugačiji u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove, ali nažalost nije. U ovom gradu trenutno živi  639 vojnih invalida, koji su korisnici braniteljsko-invalidske zaštite u FBiH i kojima je procijenjena invalidnost od 20% do 100%. Civilnih žrtava rata u Tešnju je 130 i oni imaju pravo na ličnu invalidninu zbog oštećenje organizma preko 60%, kao posebne kategorije civilnih žrtava rata registrovane su tri osobe, neratnih osoba sa invaliditetom je 848 osoba, a njihovo oštećenje organizma je 90% i 100%. Procjenjuje se da u Tešnju trenutno ima preko tri hiljade osoba s invaliditetom, a mnogi od njih imaju imaju oštećenja organizma ispod 90% i kao takvi nemaju nikakva prava kada su u pitanju primanja.

Rehabilitacija i prilagođenost osobama s invaliditetom

Osnovna prava svakog čovjeka podrazumijevaju pravo na zdravlje i život. Mnogobrojne bosanskohercegovačke zdravstvene institucije su zapravo infrastrukturno neprilagođene za osobe sa invaliditetom. Kako smo saznali od direktora JZU Dom zdravlja ”Izudin Mulabećirović – Izo” Tešanj u toku proteklih godina pokušali su svoje objekte prilagoditi  osobama sa invaliditetom. Tako je napravljen specijalni prilaz s parkinga do Odjela za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju ove ustanove u cilju olakšavanja dolaska osoba sa invaliditetom. Pored toga Služba za laboratorijsku dijagnostiku je premještena na prvi sprat, jer ova zgrada ne posjeduje lift. Kako nam je potvrđeno izgradnja lifta za ovu zgradu je u planu i neprekidno se radi na adaptaciji starih prostora kako bi ispunjavali sve predviđene norme.

Novi objekti koji su u fazi izgradnje poput ambulante u naseljenom mjestu Miljanovci kod Tešnja su već u skladu sa  standardima Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (AKAZ) i u potpunosti su usklađeni za potrebe osoba sa invaliditetom. I dok se zdravstvene ustanove trude pronaći rješenja kako bi  osobe sa invaliditetom  mogle koristiti svoja prava na zdravstvenu zaštitu, većina javnih ustanova u Tešnju nema adekvatno rješenje za ovu populaciju.

Općina Tešanj

Prema riječima Sabine Softić jedna od javnih institucija koja nema riješeno pitanje pristupa osobama sa invaliditetom je i Općina Tešanj. ”Svaki put kada moram po neki dokument, prvo što moram je, naći osobu koja će ući u općinu i zamoliti službenika da izađe iz iste kako bih ja na licu mjesta potpisala neki dokument.” – pojašnjava Softić.

Kateter ili pelene?

Shodno zakonskoj proceduri osobe sa invaliditetom ostvaraju pravo na liječenje i ortopedska pomagala. U većini slučajeva sredstva koja se odobravaju su nedovoljna za ove osobe. Često silom prilika moraju odlučiti šta im je potrebnije, a tome u prilog govori i slijedeća odluka kojom se Sabini Softić odobrava samo dio traženih pomagala.

Prema važećoj Odluci o obimu prava na korištenje ortopedskih i drugih pomagala, stomatološko-protetske pomoći i stomatološko-protetskih nadomjestaka  Sl. novine ZDK broj: 10/2018 i Odluke Upravnog odbora Zavoda br: 01-100-5-13/19 o izmjeni i dopuni Liste pomagala i indikacije utvrđeni su slijedeći kriteriji: Odobravaju se nabavke pelena na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja u koji se uvrštava i slučaj Sabine Softić, ali isto tako jasno je definisano da u slučaju da osigurano lice ostvari pravo na pelene za inkontinenciju “ne može” ostvariti pravo na drugu vrstu higijensko-sanitarnih pomagala, a koja se koriste za regulisanje problema inkontinencije.

“Nemam pravo na kateter i pelene, ali imam pravo da biram, da li ću jedno ili drugo. Meni je potrebno oboje, ne mogu da fukcionišem ni bez pelena ni bez katetera. Imala sam potrebu za ortopedskim pomagalima, za koje sam dobila odbijenicu. Bio mi je potreban korzet za kičmu, al pravo na to imaju osobe koje su mlađe od osamnaest godina. Morala sam ga kupiti, a koštao je 800,00 KM. Motor za invalidne osobe sam dobila na poklon od prijatelja”, kaže Softić.

Sistem na uštrb zdravlja osoba s invaliditetom

U analitičkom pregledu podataka prema međunarodnoj klasifikaciji za zdravstvene račune Federacije BiH, u toku 2018. godine na ime troškova usluge rehabilitacije izdvojeno je 17.528,00 KM javnih sredstava dok su građani vlastitim sredstvima finansirali rehabilitaciju u iznosu od 20.806,00 KM. Iz navedenog je jasno da su ulaganja u rehabilitaciju osoba sa invaliditetom nedostatna i da većina njih izdvajaju ogromna sredstva.

Prema riječima naše sugovornice, komplicirani sistem apliciranja za odobravanje rehabilitacije i nemogućnost kretanja su je godinama prisiljavali da svoje rehabilitacije plaća iz vlastitih sredstva. Nakon angažmana dobrih ljudi koji su odlučili proći sav administrativni put umjesto nje posljednja rehabilitacija joj je odobrena od strane kantonalnih institucija. Dodaje da je svjesna činjenice da mnogi oko nje su sami i da se nema ko zauzeti za njih, pa tako ostaju uskraćeni i za ovaj vid pomoći, jer općepoznato je da kod većine nepokretnih osoba vrlo često dolazi do slabljenja određenih dijelova tijela.

”Moja sreća je što me okružuju dobri ljudi, pa često dođu i pitaju šta mi treba. Inače bez njih ko zna do čega bi me natjerale moje muke. Teško mi je da pričam o svojim problemima, ali i puno lakše kada ih podijelim sa nekim, jer moj život je borba, ali i dalje želja za životom je jača od svih problema”, kaže Sabina kroz blagi osmjeh i oči pune suza.

Izolacija od društvenog života

I za vrijeme pandemije su se svi suočili sa nekom vrstom izolacije, no vjerujemo da je vrlo mali broj osoba u tim trenucima pomislio na osobe sa invaliditetom  koje su zbog mnogobrojnih prepreka i barijera u svojevrsnoj ”izolaciji” od društvenog života. To najbolje potvrđuju i riječi Sabine Softić, koja kaže:

”Voljela bih češće da izađem u čaršiju, ali sama pomisao na uske trotoare u našem gradu i da su rijetki lokali koji imaju pristupačan ulaz za mene, svaki put mi pokvare radost pri pomisli da izađem sa društvom.”

Na kraju razgovora kazala je da je to mali dio problema sa kojima se ona suočava, ali kako kaže ona je na to navikla i to je njoj sasvim normalno.

I dok svi mi kretanje, zabavu s prijateljima ili odlazak negdje doživljavamo kao nešto uobičajeno, osobe sa invaliditetom se i dalje suočavaju sa problemu da ostvare svoja osnovna ljudska prava. Postavlja se pitanje – koliko naša općina, institucije, ali i mi sami pomažemo osobama sa invaliditetom i da li smo spremni mijenjati svijet oko sebe kako bi sutra bilo bolje mjesto za život svih nas?

Izvor: Global Analitika /Autor: Amela Sejdić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *