osoba sa invaliditetom
iz ugla

Ono kad nisi “pravi invalid” i nemaš ista prava kao drugi

 

U vrijema kada sam postao osoba s invaliditetom cijeli svijet kojeg sam do tada poznavao, život u kojem sam uživao,  se promijenio iz korijena. U tome trenutku morao sam sve iz početka, tako sam morao ponovno učit hodati, pisati, pričati. Razlog mog invaliditeta je moždani udar kojeg sam doživio u 29-oj godini života, bio sam mlad, a mnogi će reći “šta ćeš…to je sudbina”! Tu sudbinu sam pokušavao razumjeti i najbolje razumijevanje koje sam do sada pronašao jeste promišljanje čuvenog Hermanna Hessea o sudbini:

“Uvijek sam vjerovao da što god nam sudbina donese bilo to dobro ili loše uvijek to možemo pretvoriti u nešto vrijedno”.

Nakon hospitalizacije u besvjesnom stanju i snimka na magnetnoj rezonanci, doktori su ustanovili da sam imao urođenu manu i da bih kad-tad u životu doživio moždani udar. Ali, moja nesreća je bila u tome da me prijatelj pogodi fudbalskom loptom u glavu. Od tog udarca lopte pokrenuo se tromb, koji sam “nosao” u vratu koji je otkucavao kao bomba i ubrzao cjelokupan proces sa rezultatom moždanog udara i mene kakav jesam danas.

Koliko ste fizički zdravi, toliko ste i mentalno snažni

Pored činjenice da sam fizički pretrpio velike promjene, od toga da ponovo zaigram fudbal šanse su ravne nuli, do toga da danas hodam kao “bogalj”, barem me tako oslovljavaju ljudi dok mi dobacuju u javnom prevozu. Međutim, najznačajnija promjena se desile u mom psihičkom stanju, takoreći u mojoj glavi. Te psihičke promjene su se ogledale (na početku) u nemogućnosti prihvatanja invaliditeta, možda ona faza poricanja svakog bolesnika. Ne znam iz kog razloga tačno, ali bilo me stid invaliditeta. Stalno sam sebe zamišljao sve one bezazlene stvari koje sada vi uzimate zdravo za gotovo. Te misli su me proganjala čak i kada sam spavao, bio sam opterećen s tim novim stanjem non-stop. Naravno pravio bih se da mi se to ne dešava, sve dok ne bih pokušao i sam da ubrzam svoj hod, uz obavezni pad kao posljedicu takvog hira.

Vrijeme provedeno u bolnici bilo je ispunjeno u razgovorima sa raznim stručnjacima, sveukupnoj terapiji sa ciljem rehabilitacije, među kojima su bili psiholog, logoped, medicinske sestre itd. Oni su mi umnogome olakšali život u bolnici i zahvalan sam im na tome. Također, u bolničkim uvijetima radio sam svakodnevno sa fizijatrom, (usput rečeno koji je bio čovjek sa izuzetnim smislom za humor) i dani sa njim su mi bili ispunjeni smijehom tako da nisam razmišljao o svom stanju tokom naših zajedničkih napora da što prije stanem samostalno na noge.

Međutim, po povratku kući nakon 99 dana u bolnici, od kojih 54 na odjelu neurohirurgije i 45 na odjelu fizijatrije, kao da sam bio na početku. Svi oko mene su bili potpuno zdravi – trčali, hodali, išli na posao, družili se sa drugim ljudima bez problema, jedino sam ja bio prikovan za kauč. Ta činjenica je mnogo uticala na moje mentalno zdravlje i vrlo brzo sam opet bio na početku.

Ma kakvom početku, kao da sam se ubrzano spustio daleko ispod početka, zagazio minus na društvenoj ljestvici.

Razlozi zbog kojih mi je bilo lakše u bolnici su ti da sam bio okružen bolesnim ljudima (nažalost), od kojih su neki bili u puno težoj poziciji od mene i nisu se predavali, nego su zračili pozitivnom energijom. Iz sadašnje pozicije kad pogledam, razlog tako lakog privikavanja na bolničke uvjete je bilo to što je sve  prilagođeno pacijentima –  od osoblja, kreveta, hodnika, širokih vrata, wc –  apsolutno vaše potrebe su bile prioritet, jer je sredina prilagođena vašim potrebama.

Međutim, po dolasku kući počinju pravi problemi, počevši od toga da ne znam prava osoba s invaliditetom (sada sam u toj kategoriji).

Nakon dvije godine od postanka osobe s invaliditetom sam tek saznao da uopšte imam “nekakva” prava –  počevši od prava na ličnu invalidninu i njegu drugog lica, do prava na banjsko liječenje koji su sadržani u Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Kantona Sarajevo.

Ovdje ćemo se najprije referirati na Kanton Sarajevo, s obzirom da su određene tačke zakona drugačije u odnosu na mjesto prebivališta – kantonalni i/ili entitetski nivo. Vrlo važna stavka ovog Zakona jeste član 64 – postupak za ostvarivanje prava se pokreće na zahtjev osobe u stanju socijalne potrebe. Upravo iz tog razloga, jer nisam znao i nisam bio upućen, i ja i druge osobe s invaliditetom ne ostvaruju svoja prava, isključivo zbog nedostatka adekvatnog informisanja.

Čak i kada su nam Zakonom propisana prava, ta prava nam nisu nadohvat ruke, jer nisu na raspolaganju svim osobama s invaliditetom putem službi socijalne zaštite, iako bi trebali biti. Stoga, ako niste upućeni ili vaš član porodice, može se desiti da upravo zbog neznanja i nedostatka informacija ne ostvarujete svoje pravo. A ko je kriv za to? Pa po onome što se dešava u praksi, vi ste glavni krivac, što se niste informisali. I tu padate u “začarni krug neznanja”, jer vi znate za informacije, jer vam nisu na raspolaganju, a sami ste opet krivi jer niste znali za to.

Moj prvo traumatično iskustvo kao osoba s invaliditetom

Trenutak koji nikad neću zaboraviti se desio u četvrtoj godini moga oporavka. Tada sam uz pomoć organizacije Global Analitike dobio priliku da se integrišem u društvo i u toj namjeri oni su zaposlili mene i još jednu osobu s invaliditetom. Radili smo uz fleksibilno radno vrijeme prilagođeno našim mogućnostima i potrebama, uz pružanje usluga mentoringa i psihološkog savjetovanja. Tako u toku jednog sasvim uobičajenog radnog dana jedan od mojih zadataka je bio da odem u Općinu Stari grad na šalter za osobe s invaliditetom i ovjerim papirologiju.

Već sam rekao da sam imao stid zbog novo nastalog invaliditeta i uopšte priznanja da sada jesam osoba s invaliditetom. Tako sam  krenuo da izvršim svoj zadatak i po dolasku u samu općinu, sjeo sam da odmorim i skupim hrabrosti da priđem tom šalteru za osobe s invaliditetom –  smaknuću mog ponosa.

Kada sam napokon skupio hrabrosti – nakon više od sat vremena sjedenja na klupi – ustao sam i došao do šaltera za osobe s invaliditetom. Stidljivo i tišim glasom sam progovorio učtivo “dobar dan” gospodinu, koji je radio na šalteru. Naravno, nisam dobio odgovor, već sam bio presječen njegovim pogledom i pitanjem “jesi li ti invalid?”. Nećemo sada ni ulaziti u to koliko je njegova terminologija pogrešna, a kamoli nivo pristojnosti i osnovnih manira prema meni kao građaninu ovog grada i naše države. Preskočivši čitavu epopeju o pravilnoj terminologiji i obraćanja meni, pružam rješenje o invaliditetu, koje bi posvjedočilo o mom postojanju invaliditeta, što je i bilo očigledno i bez tog rješenja.

Mahom pregledavši papir, taj službenik sada još glasnije reče: “Pa ti nisi ratni vojni invalid, ovo je šalter za RVI, ti moraš na šalter za obične ljude – NISI TI NIKAKAV INVALID!”.

U tom trenutku sam poželio da me nema, oblio me hladan znoj, zarumenio sam se od stida i imao sam osjećaj da svaki čovijek u toj opčini sada zuri u mene i podsmjehuje se. Prvi put sam se u životu postidio što sam osoba s invaliditetom, zbog toga što mi je potpuni neznanac sada govorio da nisam “prava” osoba s invaliditetom, jer valjda postoje prave i neprave. Nisam to znao tada, a i sada mi nije jasna ukorijenjenost diskriminacije i među samim osobama s invaliditetom.

Nema odustajanja

Tada sam to vrlo tragično primio, trebalo mi je dosta vremena da se oporavim od te rečenice, što me pogodilo „kao malj“. Nije ni čudo što kažu, da izgovorena riječ može biti bolnija od noža, a tada sam to i prvi puta iskusio.

Nakon te scene sam se vratio u ured Global Analitike i vrlo brzo sam dao otkaz i samo nekoliko dana kasnije se vratio u sigurnost svoje kuće i roditelja. Moja  sreća je ipak bila u tome da moja direktorica nije doživjela zaozbiljno taj otkaz i prosto mi dala priliku da i sam razmislim šta dalje. Možda će mnogi shvatiti nešto od ovoga kao pokušaj promocije organizacije u kojoj sam imao novi početak, ali ipak rad u ovoj organizaciji je neizostavan dio mog novog života i moje reintegracije. Direktorica nije digla ruke od mene nego je nastojala da mi objasni tu diskriminaciju koja je dio našeg zakona, podsticala me i da ne odustajem kod prve životne prepreke, jer se život sastoji od puno uspona i padova, a hrabri su samo oni koji nauče ustati nakon pada i nastave dalje. Još mi je rekla čega se i danas sjećam – ne trebam primiti k srcu to, nego nastaviti sa svojim obrazovanjem, resocijalizacijom i borbom za prava osoba s invaliditetom.

Što se tiče šaltera za stranke u općini Stari Grad, tamo više ne idem iz principa i uvijek radije odem u neku drugu općinu.

Iako mi je možda i dalje u tom trenutku i nije usput, otiću u drugu općinu gdje su uposlenici puno ljubazniji prema osobama s invaliditetom i pristupaju isto svim osobama s invaliditetom bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta, jer na kraju sve osobe s invaliditetom su iste – imaju taj zajednički momenat – invaliditet.

Sad iz ove perspektive vidim da gospodin u Općini nije napravio diskriminaciju svojom voljom, nego je ta diskriminacija ukorijenjena, kako zakonom na kantonalnim nivoima – jer se zakoni razlikuju, tako i na entitetskom, te samim time osobe s invaliditetom ni u našoj državi međusobno nisu jednake. Dodatno tu diskriminaciju usložnjava usvojeno razmišljanje da nismo jednaki i po nastanku invaliditeta. Izgleda u našem društvu mnogo nas je lakše podijeliti i napraviti nejednakim, već međusobno prihvatiti naše razlike.

Završiću sa jednim od najdražih citata koji me motiviraju, a možda i neke od vas podstaknu da još upornije kročite životom, bez obzira na prepreke. “Nikad nemoj odustati, je uvijek postoji vrijeme i mjesto kad će se plima promijeniti.”

Izvor: Global Analitika /Autor: Rinat Kevrić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *