osoba sa invaliditetom
INFO,  iz ugla

Osobe s invaliditetom na marginama društva u BiH

 

U razvijenim, modernim, liberalnim društvima stepen razvijenosti društva i društvene svijesti se ogleda u činjenici zastupljenosti marginaliziranih skupina u društvu kao i na uvažavanju njihovih potreba i prava kao i prava glasa. Tu činjenicu naše političke “elite” vrlo često koriste prilikom izlaganja stanja marginaliziranih skupina u našoj državi i naglašavaju kako smo mi inkluzivno društvo (kao da se hvale tom činjenicom) i izgovarajuči floskule tipa “sve po zakonu” konkretno u ovom slučaju  iz oblasti ljudskih prava osoba s invaliditetom (OSI). Dok su primjeri takve prakse u svakodnevnom životu rijetkost.

A i ti i takvi  primjeri nisu vezani za naš zakonodavni sistem nego su više  pokazatelji i primjeri dobre prakse u promicanju ravnopravnosti među ljudima od strane osviještenih pojedinaca.

Kada sam  kod pozitivnih primjera dobre prakse u društvu treba akcentirati trud koji ulažu mnogobrojne nevladine organizacije (NVO), svijetli primjeri inkluzije u školama, općinama ili prilikom zapošljavanja OSI. Međutim, takvi primjeri su tek rijetkost, a ne potvrda dobre prakse.

Kada nebriga o nama kroji našu budućnost

U našoj državi postoji više razloga za takvo stanje marginalizovanih skupina društva, ovdje konkretno osoba s invaliditetom (OSI). Jedan od tih razloga, ako ne i najvažniji jeste nemar ili nebriga institucija Bosne i Hercegovine. Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata iz oblasti prava osoba s invaliditetom, kao i UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. I samim time se obavezala na usklađivanje našeg zakonodavnog sistem i obavezala  na poštivanje i promicanje prava i sloboda osoba s invaliditetom.

U stvarnom životu to je “mrtvo slovo na papiru”, a osobe s invaliditetom su prepuštene same sebi, svojim porodicama, malobrojnim prijateljima, aktivistima/cama i nekim organizacijama koje rade aktivno na podizanju svijesti društva, edukaciji kao i razvoju senzibilnosti prema ovoj marginaliziranoj skupini društva. Ne umanjujući napore koje pružaju ove pobrojane skupine prema osobama s invaliditetom, marginaliziranost ove skupine društva se povećava iz dana u dan. Jedan od glavnih razloga za takvo činjenično stanje u društvu jeste, kao što sam naveo na početku teksta jeste, nebriga institucija Bosne i Hercegovine.

Osobe s invaliditetom često se osjećaju odbačeno, napušteno i obespravljeno – zbog raznih barijera, kako arhitektonskih, tako i  zvučnih ili barijera u glavama stanovništva prema ovoj populaciji.

Pripadnici ove skupine društva nemaju pristup pozorištu, školama, općinama, sudovima, javnom prevozu i sl., najprije zbog nedovoljne implementacije zakona i propisa koji su na snazi, kao i nedovoljne zainteresovanosti vladajućih političkih “elita” za unapređenje života i standarda osoba s invaliditetom.

Koliko se borimo za naša prava – dobro nam je

Međutim, postoji još jedan krivac zbog čega se naše društvo ne prilagođava našim potrebama – potrebama osoba s invaliditetom. U našem društvu prema popisu stanovništva egzistira preko 300.000 osoba s invaliditetom, a prema ličnom iskustvu smatram da je veliki broj osoba s invaliditetom inertno, apatični i vrlo malo ili nimalo doprinose na promociji ljudskih prava osoba s invaliditetom. Iako nam Ustav BIH garantuje uvažavanje i primjenu tih zakona, implementacija naših prava u praksi će izgleda čekati na neka bolja vremena.

Same osobe s invaliditetom nisu u potpunosti krive za svoju inertnost i nečinjenje po pitanju zaštite prava osoba s invaliditetom i njihovo zagovaranje, jer su mnogo puta kada su odlučili da se angažuju i pokušaju da promijene svoj način života “naletjeli bi na zid” diskriminacije, socijalne isključenosti i nedostatka podrške.

Vrlo često kada bih otišao na razgovor za posao na razgovoru su me diskriminirajuće gledali ili su pokazali previše empatičnosti, pa je sve to izgledalo kao sažalijevanje. A ko voli da se osjeća tako – da osjeća vaše sažaljenje? Iako sam svjestan i samog razmišljanja takvih poslodavaca, do sada nisam ni samopouzdanja ni hrabrosti da im ukažem na pogrešan pristup nama osobama s invaliditetom. Mi nismo jednaki sa osobama bez invaliditeta i možda nam multitasking u nekim slučajevima i ne ide od ruke, ali ima mnogo stvari u kojima jesmo bolji. Prilikom zapošljavanja, zakon nalaže da određen procenat osoba s invaliditetom u svakoj instituciji mora biti zaposlen, što je rijetkost. Mimo zakona, poručujem poslodavcima da pogledaju daleko iznad tog sažaljenja i empatije, već da uvide potencijal u nama kao njihovog zaposlenika koji će mnogo cijeniti priliku za rad.

Sa dolaskom zime, dolazi nam i još veća marginalizacija

Jedan od posebno čudnih razloga, ali jako važnih, jesu vremenske prilike. Kada dođe zimski period, osobe s invaliditetom koje za obavljenje svakodnevnih aktivnost trebaju invalidska kolica kako bi bili mobilni, ne usuđuju se napuštati udobnost svog doma, bez prijeke potrebe. Ni sama saobraćajna (ne)kultura ne ide u prilog njihovoj nedovoljnoj želji izlaska u svijet. Često naši bahati vozači koji smatraju da su iznad zakona ili da zakoni ne važe za njih parkiraju nepropisno ili na trotoaru, a posebna medalja ide za one koji parkiraju na parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom. Tako i osobe koje imaju poteškoća sa mobilnosti (hodom)  ili osobe sa oštećenjem vida nailaze na velike problema.

Osvrnućemo se i na sam Zakon o prekršajima FBiH, gdje se članom 56 propisuje uručivanje prekršajni nalog u vezi sa nepropisnim parkiranjem, iako recimo isti taj nalog osobe bez invaliditeta koje se parkiraju na parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom – u praksi skoro pa nikad neće dobiti taj nalog, jer ni samim Zakonom to nije jasno definisano.

Bosna i Hercegovina je mnogobrojne međunarodne ugovore iz oblasti invaliditeta potpisala i ratifikovala i samomim činom ratifikacije ti pravni akti su iznad domačeg zakona. Iako postoji Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u FBiH (2016-2021), koja je i izrađene na osnovu međunarodnih i domaćih pravnih akata za unapređenje, izjednačavanje prava osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine, ipak u svakodnevnom životu se ne osjeti napredak i poboljšanje na tom polju. Jedan od specifičnih ciljeva Strategije jeste posvećivanje posebne pažnje mladim osobama s invaliditetom – naročito ranjiva kategorija našeg društva – suočavaju se sa nizom prepreka i ograničenja u ostvarivanju svojih prava na obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, osnivanje porodice itd.

Od 2016. godine do danas, nijedno od ovih prava nije unaprijeđeno, što govore i same činjenice koliko još uvijek u praksi nemamo mogućnosti, a ni prednosti prilikom zapošljavanja, obrazovanja, rješavanja stambenog pitanja, kao i osnivanja porodice. Kao jedna od aktivnosti specifičnih ciljeva ove Strategije navodi se i usklađivanje i dopuna postojećih zakona sa UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, što bi zvučalo i kao očekivan rezultat, kojem i dalje izostaje implementacija u praksi.

Iz konteksta trenutne situacije i (ne)brige vlasti može se konstatovati da je razlog sve veće marginaliziranosti populacije osoba s invaliditetom, upravo zbog nerada onih koji bi trebali najviše da štite prava ove skupine društva i da im budu na raspolaganju, upravo kao servis građanima. Na zvaničnoj stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH piše “Ne želimo aplauz zato što smo izašli iz kuće, želimo da se naš problem riješi!”. Osim tog natpisa podrške nama osobama s invaliditetom, nadam se da će se i naša prava konačno početi poštivati i u praksi.

Izvor: Global Analitika /Autor: Rinat Kevrić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *