Selma Plančić
Razgovaramo sa

Plančić: Osobe s invaliditetom nisu nikakav bauk, potrebno je da nas upoznate

 

Njeno ime je Selma Plančić, ima 25 godina i rodom je iz Maglaja, gdje i danas živi. Ima dijagnozu cerebralna paraliza.  Kaže, da otkako zna za sebe je u kolicima i smatra da je zbog toga na neki način morala preskočiti djetinjstvo, prerano odrasti i  suočiti se sa surovošću života. Nikoga ne krivi za to, ali misli da je na neki način i sredina odrastanja za to zaslužna, pa se morala suočavati sa mnogobrojnim predrasudama, koje su je, ipak, na neki drugi način i ojačale.

Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Maglaju, te je bila odličan učenik tokom cjelokupnog školovanja. Nastavu je pohađala normalno sa svim drugim učenicima, i ističe da su joj nastavnici i profesori, kao i školski drugovi izlazili u susret.

Na pitanje da li se susretala sa predrasudama i u školskim klupama, jer djeca, nažalost, mogu biti i pakosna:

Selma Plančić: Sada razmišljam da li da budem u potpunosti iskrena ili ne. Pa možda bi to sve bilo puno bolnije da ja nisam ovakva kakva jesam, da nisam ”drčna” i da ne znam da postavljam stvari na mjesto. U osnovnoj školi na početku jeste bilo predrasuda, djeca znaju da budu jako okrutna, to je sve prije svega zbog neinformisanosti roditelja, pa samim tim i te djece. Znala sam se u tom periodu osjećati nekako odbačeno, djeca su se distancirala od mene, baš zato što kažem da ne razumiju i ne poznaju. Imate osjećaj kao da to vide kao da će da se zaraze odmah. I onda sam ja u tom periodu vrlo rano sazrela i postavila stvari na svoje mjesto. Ja sam se počela ponašati, kako treba da se ponašam, jasno i glasno da pričam, da govorim, da je to moja bolest (mada ja sebe ne doživljavam kao bolesnu osobu). Ja živim normalan život otkako znam za sebe i dalje se trudim da bude tako i nadam se da će da bude još i bolje.

Znači bilo je tih predrasuda na početku i onda sam ja otvoreno počela da pričam sa djecom, pa se to vremenom popravljalo.

U srednjoj školi nije ni bilo toga. Podršku profesora sam uvijek imala, da ostavimo na stranu to što su mi bili profesori, oni su mi uvijek bili nekako izvan svega toga i prijatelji, kojima sam mogla da pričam o svemu što možda nisam mogla sa većinom djece na početku školovanja.

Selma ističe da joj je, ipak, najznačajnija podrška od njenih roditelja, te je zahvaljujući njihovoj vjeri u nju ne samo uspješno završila srednje obrazovanje nego je upisala i fakultet. Ona danas studira pravni fakultet, druga je godina, te nam priča o blagodatima i nevoljama studentskog života:

Selma Plančić: Studentski život je prilično zanimljiv, s tim da bi bio još zanimljiviji da naša zemlja ima domove koji su prilagođeni studentima s invaliditetom, pa da mogu da vodim život prosječnog studenta. I ovako je simpatično, ja sam inače redovan student, ali su meni izašli u susret da dolazim samo na ispite ili na neka bitnija predavanja, mada su sva jednako bitna, da me mama ne bi čekala svaki dan i vozila od Zenice do Maglaja.

Navodi i da je pristup na fakultet prilagođen osobama sa invaliditetom, te da ima i ugrađen lift. Ona  bi voljela da je prisutna na fakultetu svaki dan, jer je osoba koja voli se druži i željela bi da je u toku sa svim dešavanjima.  Zadovoljna je i odnosom kolega prema njoj i ne osjeti nikakvu razliku, međutim koliko je zajednica podržava?

Selma Plančić: S druge strane, smatra da je podrška zajednice, u njenom slučaju izostala. Navodi kako se često učlanjivala u raznorazne organizacije i udruženja, ali sve se završavalo na formalnosti,bez ikakvih konkretnih aktivnosti i podrške. Većina organizacija, misli ona, i postoji samo formalno, čisto slovo na papiru i ne nude ništa konkretno za osobe s invaliditetom. Takvih organizacija ima i na području Općine Maglaj, u koje je učlanjena, ali od kojih nikada nije dobila nikakav vid podrške. S obzirom da živimo u 21. vijeku život osobe s invaliditetom trebao bi imati mnogo više olakšica. Još uvijek velika većina ustanova nema ni adekvatan pristup za navedena lica.

Nedavno se sa porodicom preselila u Kosovu, naselje kod Maglaja. Prije preseljenja živjela je u stambenoj zgradi u Maglaju, pa iako je živjela u prizemlju stepenice su joj, koje su bile na ulazu u zgradu,  predstavljale problem. Međutim, iako joj je bila potrebna pomoć pri izlasku i povratku, nije se zatvorila u kuću. Ipak, priznaje da je izlazila rjeđe, da bi olakšala roditeljima. Sada, u obiteljskoj kući u Kosovi, gdje je dosta toga prilagođeno njoj, definitivno joj je lakše. Odluka njenih roditelja da se presele iz stambene zgrade u obiteljsku kuću bila je veoma dobra za nju.

Selma nastavlja svoju priču u  pozitivnom duhu i zapitali smo se da li postoji ikakva šansa da se njen život unaprijedi. Priča nam o  mogućnosti da se operiše, od koje skoro da je odustala zbog birokratije i neuređenosti sistema. Ali, zašto bi odustala od tako važne stvari?

Selma Plančić: Jedan priznati stručnjak nagovijestio mi je da postoji šansa da se poslije operacije krećem uz štake ili neka druga pomagala. Htjela sam da se operacija obavi u Sarajevu, ali pošto živim u Zeničko-dobojskom kantonu,  takvo što je veoma teško izvodivo. To vam je nešto kao “Sizifov posao”. Ljekar koji joj je nagovjestio uspješan ishod je prof.dr. Ismet Gavrankapetanović, i on obavlja operacije u Sarajevu. Međutim, ona je naišla na prepreku, uz odgovor da odjel ortopedije postoji i u Zenici. Klasičan apsurdni odgovor sistema.

Ona je već ranije imala dvije operacije, prvu je nakon mnogo papirologije dobila plaćenu, a drugu je platila sama. I ova operacija koju želi, bila bi lakše izvodiva kada bi bila plaćena, ali i takvo što otežava situacija sa pandemijom korone. Također, i postoperacioni period, za koji bi joj, u svakom slučaju, trebala podrška zdravstvenog sistema.

Selma Plančić je hrabra mlada djevojka, koja se ne ustručava iskazati svoje želje i htjenja. Na koji to način uspijeva to ostvariti?

Selma Plančić: Napisala sam i pismo podrške Željku Komšiću, za kojeg smatra da je jedini čovjek koji može nešto uraditi za Bosnu i Hercegovinu. Kod njega mi se svidjelo što je dosljedan i on je čovjek koji radi na zajedništvu svih naroda na prostoru Bosne i Hercegovine. Dobila sam odgovor od njega, a imala sam priliku i čast da upoznam gospodina Željka Komšića.

Selmina najveća želja je da njena majka bude živa i zdrava, a da ona sama bude u situaciji da joj se oduži, da nađe normalan posao, i da putuje, jer onaj koji vidi svijet je bogat čovjek. Ona je svjesna da ne postoji magični štapić koji bi izbrisao njene probleme, ali želi pokušati sve što može da bi živjela život dostojan čovjeka.

Na koji način društvo može da unaprijedi status osoba s invaliditetom, odnosno da unaprijedi kvalitetu njihovih života?

Selma Plančić: Mislim da se mora više generalno raditi na edukaciji o osobama s invaliditetom. Znači naše društvo se mora upoznati sa tim da mi nismo nikakav bauk, da to nije ništa toliko strašno, jer mi i dan danas imamo ljude da na primjer, kad ja krenem sa električnim kolicima, bilo gdje, ne znam do prodavaonice, bude čudnih pogleda i rečenica zašto sama. Zašto je puštaju napolje kao samu, kao nešto može da se meni desi. Mi smo još uvijek neko čudo za ovo društvo da tako kažem bez obzira što živimo u 21. vijeku. Mislim da puno više treba da se radi na edukaciji, na upoznavanju osoba s invaliditetom.

Potrebno nam je više druženja, da se ne zatvaramo u stambene objekte, da se ne zatvaramo sami u sebe, jer zapravo psihološka borba je zapravo najteža borba. Dok ne pobijedimo sami sebe u svojim glavama, ne zavolimo sebe i ne prihvatimo takve kakvi jesmo, sigurno nas niko drugi neće prihvatiti.

Izvor: Global Analitika/Amela Sejdić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *