Selma Gušo
INFO,  Razgovaramo sa

Selma Gušo: Uspjela sam zahvaljujući roditeljima

 

Žrtva nagazne mine, Selma Gušo, već 22 godine živi sa svojim invaliditetom. Od prvog dana nesreće, bila je svjesna da mora nastaviti normalno živjeti, što joj je i pomoglo da prebrodi sve teškoće.  Porodični odlazak na izletište Žuč, za tada devetogodišnju Selmu Gušo iz korijena je promijenio njen život. Sa roditeljima i četverogodišnjom rodicom otišla je u šetnju neznajući da se na tom prostoru nalaze mine, s obzirom da nigdje nije bilo nikakve oznake ili upozorenja.

Šetajući stala je na nagaznu minu zvanu “paštetica” i tad njen i život njenih roditelja poprima sasvim drugu životnu dimenziju.

Kroz razgovor sa nama, Selma se vratila 22 godine unazad u 1998. godinu i ispričala nam svoju priču.

Pitala sam mamu da li će mi noga narasti?

“Toga dana sam i ne sluteći dok sam bezbrižno šetala stala na nagaznu minu tzv., paštetica. Od siline eksplozije sam se našla na zemlji neshvatajući šta mi se desilo. Samo sam osjetila vrelu krv kako klizi niz mene. Rodica je od eksplozije dobila ožiljak na lijevom listu od noge. Otac me je ponio do auta, ali je izgubio snagu i zastao. Srećom pojavio se jedan čovjek, uzeo me u naručje i pomogao je da dođemo do auta. Tu mi je mama svojom potkošuljom zavezala nogu iznad koljena da ne bih iskrvarila. Odvezli su me do bolnice gdje sam imala operaciju i odstranjena mi je lijeva potkoljenica”, prisjeća se Selma.

Prve momente poslije operacije Selma opisuje ovako: “Sutradan kad sam se probudila nisam bila svjesna šta mi se desilo i pitala sam mamu da li će mi noga narasti?! U bolnici sam provela tri mjeseca, pa sam imala još jednu operaciju jer mi je i dalje rasla kost i morali su je skratiti. Sve je to za mene bilo šokantno. Nisam shvatala šta me je snašlo. Mislila sam da će mi noga narasti ili da ću dobiti nogu koja će biti ista kao moja. Nakon što sam izašla iz bolnice bila sam na kućnom oporavku dok nisam dobila prvu protezu”.

“Bila sam uporna da naučim hodati pravilno i da nastavim normalan život, da se vratim u školu i da jednostavno budem kao što sam i prije bila. Iako sam imala samo devet godina ubrzo sam shvatila da moj život neće biti isti uprkos mojoj velikoj želji i borbi da sve bude kao inače, ali borba se nastavila. Određen mi je invaliditet od 90%. Vratila sam se u školu i bila sam odličan učenik. Moji prijatelji su me prihvatili kao što je to bilo i ranije. Bili su znatiželjni da vide kako izgleda proteza. Uvijek sam bila odličan učenik i odličan student. Završila sam sarajevsku Treću gimnaziju, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, upisala master studij na istom fakultetu i stekla zvanje magistar poslovnog komuniciranja. Postala sam prvi član u prvom plivačkom klubu za osobe sa invaliditetom – SPID”, nastavlja svoju priču Selma.

Po tvom mišljenju, kakav položaj imaju osobe sa invaliditetom u BiH?

Selma Gušo: Biti osoba sa invaliditetom u BiH je jako teško. Niko vas ne može spremiti za život koji će biti ispunjen poteškoćama osim vas samih. Svakodnevno se susrećemo sa raznim predrasudama društva. Preživjeli smo užasan rat i svi snosimo određene posljedice istog. Ali, najčešće okolina misli da su osobe sa invaliditetom nesposobne za bilo kakvu aktivnost. Trebamo se dokazivati više nego svi ostali. Ja nosim potkoljenu protezu, dobro hodam i najčešće se to ne primjeti. Zbog toga dolazim u situacije kada moram ljudima dokazivati svoj invaliditet, što najčešće nije nimalo prijatno.

Da li si zbog svog invaliditeta stekla neke povlastice i prednosti u bilo čemu?

Selma Gušo: Nažalost, kada govorimo o prednostima i povlasticama jako ih je malo. Iako npr. Zakon nalaže da osobe sa invaliditetom imaju prednost pri zapošljavanju to se jako malo poštuje. A ono najvažnije za jednu osobu sa invaliditetom – da se osjeća korisno, potrebno i uključeno u društvo je najčešće put posut trnjem. Više je poteškoća i prepreka sigurno, nego povlastica.

Zapošljavanje osoba sa invaliditetom je jedan od najznačajnijih problema našeg društva. Koje su prepreke s kojima se ti susrećeš?

Selma Gušo: Tu su naravno svakodnevne prepreke sa kojima se suočavam ja kao osoba koja nosi potkoljenu protezu i naravno svi ostali ljudi sa različitim vrstama invaliditeta. Od toga da je teško da dobijete invalidski znak za parkiranje, iako je malo parking mjesta sa invalidskom oznakom, do redova i pregleda u zdravstvu. Problem je i doći do adekvatne izrade proteze, jer je ona meni najpotrebnija da bih mogla obavljati bilo koju drugu aktivnost i tu nailazim na razne prepreke. Od toga da je suma koja se izdvaja od zdravstvenog osiguranja za protezu nedovoljna za jednu solidnu protezu, do toga da je kadar koji pravi proteze nedovoljno osposobljen za izradu iste. Kada govorim o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, smatram da je to jedan od najznačajnih problema, sa kojim i ja lično imam prepreka uprkos svom obrazovanju, sposobnostima i kompetencijama.

Invaliditet te nije spriječio da se baviš plivanjem i okićena si zlatom.  Koliko naše društvo priznaje i poštuje osobe sa invaliditetom koje redovno osvajaju medalje na sportskim takmičenjima?

Selma Gušo: Plivanjem sam se počela baviti prvenstveno zbog svog zdravstvenog stanja. S obzirom da nosim protezu više od 20 godina to se odražava na moju kičmu i mišiće. Kasnije je to preraslo u ozbiljnije bavljenje sportom. Svakako da sam nailazila na riječi hvale od porodice, prijatelja i kolega u klubu, što mi je davalo motivaciju da nižem dalje uspjehe. Ali, konkretno da je društvo prepoznalo činjenicu da sam osoba od 90% invalidnosti i da sam prva osoba koja je ostvarila značajne rezultate u plivanju i nagradilo me zbog toga na bilo kakav način – nažalost to se nije desilo. Ipak, ja sam svakako ponosna na svoj uspjeh. Kada na treningu primjetim da djeca sa određenim poteškoćama vide kako skidam protezu i plivam otklone svoju nesigurnost i stid, tada dobijem neopisivo poštovanje prema samoj sebi, što je i najvažnije.

Šta je ono na što se malo ili nikako obraća pažnja, a trebalo bi?

Selma Gušo: Svakako da se malo pažnje obraća na potrebe osoba sa invaliditetom i na njihovu uključenost u društvene procese. Trebalo bi poraditi na obrazovanju općenito,  posebno mlađih naraštaja kada govorimo o terminologiji osoba sa invaliditetom. Okolina je puna predrasuda i ukoliko nije vidljiv invaliditet smatraju da drugi ne postoji. Kultura odnosa, poštovanja i ophođenja prema osobama sa invaliditetom su osnova svih drugih odnosa.

Cjelokupan odnos prema osobama s invaliditetom u BiH nije u skladu sa EU standardima. Šta bi ti promijenila po ovom pitanju?

Selma Gušo: Svaki problem i poteškoću koju ima osoba sa invaliditetom najbolje prvo razumije ona sama, pa druga osoba sa invaliditetom, pa onda svi ostali. Kada se govori o takvim poteškoćama i problemima u svim društvenim procesima, angažmanima i odlukama vezanim za njihov invaliditet, najbolje je uključiti takvu osobu u odluke koje se tiču njih samih. Lično učestvujem na raznim regionalnim i svjetskim konferencijama na kojima se govori upravo o ovim problemima i najmanje je uključeno osoba sa invaliditetom na mjestima gdje bi ih trebalo biti najviše. Kada mi budemo razgovarali, razmjenjivali naša iskustva i probleme, donosili odluke vezano za iste, tek tad možemo napredovati kao društvo u kojem je toliko osoba sa invaliditetom, a tako malo se zna, razgovara o njima i odnosu prema njima i njihovim problemima.

Tvoj život je bio ispunjen prevazilaženjem predrasuda i prepreka. Na tom trnovitom putu, ko je tvoja najveća podrška u životu?

Selma Gušo: Svakako da sam danas jaka, borbena, obrazovana, ispunjena osoba zahvaljujući naprije mojim roditeljima. Bez njih sigurno ne bi bila ono što sam danas. Sve ono sa čim sam se ja borila i suočavala, i oni su isto. Sve koliko je bilo novo za mene i za njih je isto. To je još jedan problem o kojem se malo govori, a to je kako se porodica nosi sa svim poteškoćama kada jedan član porodice ima invaliditet. Moji roditelji su sami iznalazili načine da pomognu i meni i sebi. Sada kada sam odrasla i formirana osoba, svakako da sama pokušavam naći izlaz iz svake situacije, ali kada se umorim oni su uvijek tu za mene, da predahnem i odmorim u mojoj mirnoj luci i nastavim dalje da se borim sa životom.

Izvor: Global Analitika /Autor: Alma Ćatić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *