Trebaju li nam pristupačni ulazi u zajedničke objekte stanovanja?
INFO

Trebaju li nam pristupačni ulazi u zajedničke objekte stanovanja?

 

Velika širina problematike življenja osoba s invaliditetom i zakonskih rješenja koja tretiraju istu rijetko se prožima sa realnim životom kompletne populacije Bosne i Hercegovine.Međutim postoji jedan aspekt koji je nepravedno sklonjen u stranu, a kako bi rekli naši stari “u zapećak”, a to je pristupačnost našim objektima stanovanja, zgradama, neboderima i sl.

Da bi podrobnije elaborirali ovu problematiku moramo se vratiti poprilično u prošlo vrijeme te izvesti jedan generalni zaključak da osoba s invaliditetom u prošlom vijeku na području bivše Jugoslavije je bila nemoguća misija posebno u 60-tim, 70-tim, ali i ranim 80-tim godinama.  Tadašnja stanogradnja nije uopšte ili je vrlo malo tretirala problematiku nesmetanog pristupa ulazima u zgrade, te zakonskim rješenjem o ograničenju za spratnost zgrade koja treba posjedovati lift. Samim time i današnja naša mjesta stanovanja u pojedinim slučajevima je nemoguće i za prilagoditi pristup za život osoba s invaliditetom.

Vjerovatno percepcija tadašnjeg društva je bila sklonija zatvaranju osoba s invaliditetom u stanove i kuće, te s tim u vezi su i zakonska, ali i arhitektosnka rješenja bila takva kakva su zatečena sada, ružna, nakaradna, te nekada sa današnjeg stajališta izgledaju kao da su se djeca igrala arhitekture.

Nije mi cilj da jedno zanimanje -arhitekturu, dovodimo u kontekst problematike osoba s invaliditetom nego da osvijetlimo svu današnju nemogućnost da se na tom polju postignu značajni pomaci.Ova problematika se definira u dva dijela, arhitektonska nepristupačnost, a drugi dio koji je možda izraženiji je ljudska nepristupačnost.

Šta kada struka zakaže?

Arhitektonska problematika je uobičajeno definisana sa brojem stepenica, nagibom, nepostojanjem lifta, a sve navedeno vuče korijenje iz bivše stanogradnje. S obzirom da se danas u većini slučajeva objekti prilagođavaju i osobama s invaliditetom, iako ne još uvijek u potpunoj mjeri, jer nemamo pristupačnost za kategorije kojima fizičke barijere nisu problem, prvenstveno misleći na slijepe i slabovidne osnobe, te gluhe i nagluhe koji trebaju posebne audio i vizualne upute. Na ruku navedenom idu i zakonska rješenja u ovoj oblasti gdje možda, a većina nije znala nadležnosti su tzv. kućnih savjeta ili savjeta etažnih vlasnika po novoj terminologiji.

Zakon o prostornom uređenju i građenju FBIH, te akti koji su doneseni na nivou Kantona nedvojbeno definišu da je investitor dužan u projektnoj dokumentaciji te  nadležni organi u segmentu kontrole izvedbe i prijema objekta obavezno eliminisati arhitektonske barijera za osobe s invaliditetom. Drugi set zakonskih propisa a koji se tiče postojećih i zatečenih objekata kompleksnije je definisan, te u većini slučajeva, mislim na kantone, a i u oba entiteta, prebačen je na etažne vlasnike tj na Kućne savjete (nesavjesne) uz obavezno pribavljanje Urbanističke saglasnosti od strane nadležne gradske ili opštinske službe.  Sa ovim zakonskim rješenjem kompletan teret finansiranja otklanjanja arhitektonskih barijera na etažnim vlasnicima i njihovim sredstvima kojima raspolažu kod upravitelja.

Uz sve zakonske zavrzlame,generalno uočeni problem arhitektonske nepristupačnosti je toliko izražen da nije moguće rješenje, te osobe s invaliditetom su ostavljena na dva izbora živjeti i zavisiti od tuđe asistencije ili promijeniti mjesto stanovanja. Nažalost dolazimo do situacije gdje jednakost i mogućnost izbora za život više nije slobodna, te diskriminacija po mjestu i načinu življenja stavlja osobe s invaliditetom u podređenu poziciju, a možemo istaknuti da se tretiraju kao građani drugog reda. Možda teške riječi, ali imaju svoju potpunu tačnost u iskustvima mnogih osoba s invaliditetom, koje su prošle pakao uklanjanja arhitektonskih barijera u mjestima stanovanja.

Ovih nekoliko navedenih činjenica, u većini slučajeva, je rješivo kada se uključe sa početka teksta cijenjeni stučnjaci u oblasti projektovanja i onda to postaje misija koju sa užitkom završavaju ljudi stručnjaci, jer svjesni su kolika je vrijednost svake ideje i učinjenog prema osobama koje zavise od njihove kreativnosti.

Ali, jedno veliko ali – tu stupa na scenu ono što se zove jednim imenom čovjek i njegov stav i pogledi na svijetu iz ugla koji nekada je jako neobziran i bez osjećaja empatije.

Borba počinje u mjestima gdje birokratija caruje i gdje se uvijek mora “gurati” – naravno sada mislimo na zvanje, urgencije, molbe i to traje do u beskraj, jer za svaki pristup neophodna je saglasnost nadležne službe koja to urbanistički odobrava.

I opet to “ali” – jedan čovjek može da sve zaustavi. Zašto to govorim, da jedan čovjek, jer za zahtjev za izdavanje urbanstičke saglasnosti je potrebna saglasnost svih etažnih vlasnika. Tada stupa na scenu u nekim slučajevima ta bezobzirnost, nepoimanje slobode života i jednostavno nerazmišljanja da nekad se može baš sudbina okrenuti protiv vas da vi budete ti kojima je to neophodno u budućem životu. I jedna konstatacija koja uz svu neobzirnost otežava kompletnu misiju je nedostatak sredstava u većini slučajeva u fondovima kod etažnih vlasnika.

Dosta je primjera da će omogućavanje prilaza smetati izgledu zgrade, onemogućiti selidbe, dolazak vozila hitnih službi, izazvati osjećaj nesigurnosti ljudi na nižim spratovima  i da ne nabrajamo više  – jer u suštini ništa od navedenog nije tačno. Zašto, jer naše drage arhitekte znaju raditi ipak svoj posao te sa posebnim obzirom i senzibilitetom ucrtavaju i paze na svaki detalj popravljanja onog što nije urađeno na samom početku. Zašto moramo biti nesenzibilni i gledati svoj interes zarad sitnih detalja, zar nije potrebno da omogućimo da se život pojednostavi i bude uvijek prisutna lakoća življenja bez obzira na fizičko stanje svakog pojedinca?!

Koliko ćemo shvatiti važnost svakog pojedinačnog razmišljanja u odnosu prema osobama s invaliditetom možda će najbolje oslikati lični primjer iz mog života i koliko jednostavno ne znamo šta nam život donosi.

Kao uspješan vođa komercijale jedne firme, radeći sa raznim klijentima, jedan od takvih jesu bili Udruženje distrofičara Zeničko-dobojskog kantona koji su tada imali uspješnu fotokopirnicu, fotokopirni aparat u koloru jedini u Zenici i koristili su potrošni materijal koji im je firma obezbjeđivala u kontinuitetu. Redovno sam primao njihove predstavnike koji su dolazi i završavali narudžbe i ostale detalje, a bili su korisnici elektromotornih kolica. I sve do jednog trenutka moja percepcija je bila potpuno neobzirna kada je dirketorica samo rekla pa dokle više mislite da nas unose u vašu firmu, koja je imala jednu stepenicu prije ulaska nesavladivu naravno visine 20 cm. Tog trenutka misli su zbunjene i rekacija je skrušena i puna izvinjavanja, a praćena sa odlaskom kod glavnog menadžera, vlasnika, koji odmah daje instrukciju da se to riješi i za navedeno je bilo potrebno 48 sati.

Nisam ovo bez razloga ispričao jer na samom zaključku ove teme mogu reći da sam sebi  samome obezbijedio nesmetan pristup, pošto sam još najmanje tri godine prije penzionisanja radio u toj firmi kao osoba s invaliditetom.

Zato poruka na kraju za sve koji će pročitati i pokušati da dođu do kraja ovog teksta – nikada ne koristite vlasitu sebičnost i odsutnost percepcije prema drugim i drugačijim da ih spriječite da omoguće sebi, kako znamo nekada reći lakoću življenja u gradu, zajednici, mahali. Zapamtite, svakome od nas sutra ta pristupačnost će biti od koristi, jer godine na kraju ipak učine svoje.

Izvor: Global Analitika /Autor: Harun Aliefendić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *